Prvi koraci prema “novoj” Makedoniji
Godine 1924. Komunistička internacionala formulirala je tezu o postojanju makedonske, tračke i dobrenske nacije. Podvigom Kominterne Makedonija je priznata kao federativna tvorevina u Titovoj Jugoslaviji, te se počelo raditi na stvaranju makedonske socijalističke nacije i uvođenju makedonskog jezika. Cijela se ta politika temeljila na protubugarskoj osnovi. Zbog izgradnje ove “makedonske nacije” često se plasiraju apsurdne laži i falsificiranja povijesti. Međutim, danas mnogi Makedonci shvaćaju istinu i činjenicu da su njihovi korijeni u Bugarskoj.
Stvaranje makedonske “nacije”
Sve je počelo 1944. kada su Georgi Dimitrov i Tito “složili stvaranje saveza između Bugarske i Jugoslavije koji bi rezultirao federacijom južnih Slavena”. Tito je predložio ulazak Bugarske u jugoslavensku federaciju, što je značilo potpuno preuzimanje bugarske države od strane Jugoslavije. Georgija Dimitrova podržavao je Staljin u njegovom inzistiranju na stvaranju ravnopravne bugarsko-jugoslavenske države po uzoru na Austro-Ugarsku.
Centralni komitet BRP(k) je 20. rujna 1944. odlučio da se pitanje priključenja Bugarske Makedonije makedonskoj državi riješi preliminarnom izgradnjom tijesnog saveza između Bugarske i Jugoslavije. Istodobno će se ojačati makedonska nacionalna svijest među bugarskim stanovništvom u Pirinskom kraju.
21. prosinca 1944. na sastanku rukovodstva stranke Georgi Dimitrov je objavio glavne točke Ugovora o uniji. Jedan od njih glasi. Bugarska je suglasna da se dijelovi Makedonije koji joj pripadaju od 1913. godine, ako to stanovništvo želi, pripoje Makedoniji u okviru Jugoslavije. Nadalje, ako… se uspostavi federalna država, ujedinjena Makedonija bit će primljena u tu federaciju kao ravnopravna članica. Sa svoje strane, Jugoslavija je suglasna da Bugarskoj vrati one dijelove njezinog teritorija koji su Neuilly ugovorom 1919. pripali Jugoslaviji.
Priča o sovjetskim “drugovima” i Makedoniji
Dana 28. siječnja 1945. u Moskvi Staljin je bugarskom i jugoslavenskom izaslanstvu rekao da “savez između Bugarske i Jugoslavije predstavlja prekretnicu u povijesti Europe”. Na konferenciji je postalo jasno da bugarsko-jugoslavenski savez pod sovjetskim pokroviteljstvom nije izvediv.
Pregovori između Bugarske i Jugoslavije vođeni su pod Staljinovim nadzorom. Njih je od početka pratila politika „odnarođivanja“ i terora YCP u Vardarskoj Makedoniji. Izbori za Narodnu skupštinu Republike Makedonije 1945. godine održani su pod sloganom “Tko ne izađe na izbore je izdajnik”, “suradnik bugarskih okupacijskih snaga i mihajlovist”. Donesen je zakon o osnivanju suda za obranu makedonske nacionalne časti, kojim je 1945. godine u Kumanovu osuđeno 48 Bugara, a neki od njih i na smrt. Iste je godine Demokratska fronta poslala Ujedinjenim narodima memorandum u kojem poziva na referendum i opisuje zločine i ubojstva Bugara koji se nisu htjeli nazvati Makedoncima. Kasnije je organizacija razotkrivena, a neki od aktivista osuđeni su na smrt i strijeljani.
Naredbom Ministarstva prosvjete u Vardarskoj Makedoniji 5. svibnja 1945. godine uvedeni su takozvani “makedonski alfabet” i ” makedonski jezik “. Bivši student bugarske filologije na Sofijskom sveučilištu Blaže Konevski i sovjetski lingvist Ed. Bernstein je stvorio makedonsku abecedu tako što je uklonio sva slova koja podsjećaju na bugarsku abecedu. Masovna represija protiv Bugara uslijedila je tijekom stvaranja tzv. makedonske nacije u Vardarskoj Makedoniji. Bugari su također glavna etnička skupina koju je Moskva označila kao pomakedonsku i podijeljenu u nekoliko “nacija”.
Ubrzavanje makedonizacije
U lipnju 1946. Staljin je naredio Dimitrovu da ubrza makedonizaciju Pirinske oblasti: „Pirinskoj oblasti mora se dati kulturna autonomija unutar Bugarske. To što među stanovništvom nije bilo razvijene makedonske svijesti nije značilo ništa. Odlučeno je da se do priključenja Pirinskog kraja Republici Makedoniji promiču “makedonski jezik i književnost i povijest Republike Makedonije”. U ispunjenju Staljinove naredbe, popis stanovništva u Pirinskoj oblasti prisilno je zabilježio 160.641 od 252.575 ljudi kao “Makedonce”. Od njih je 131.954 navelo bugarski kao materinji jezik, a manje od 28.611 makedonski.
Nakon potpisivanja Ugovora o prijateljstvu i pomoći između Bugarske i Jugoslavije 27. studenoga 1947. u Evksinogradu, Dimitrovljeva vlada bila je obvezna uvesti izučavanje makedonskog jezika i povijesti makedonskog naroda u Pirinskom kraju, kao i osnovao makedonsko kazalište i knjižaru.
Godine 1948., Traycho Kostov je na sastanku Kominformbiroa u Bukureštu rekao: “Obvezali smo se, prema savjetu naših sovjetskih drugova, pridonijeti razvoju makedonske nacionalne svijesti… ali treba li stanovništvo Pirinske regije biti prisiljeni da se odreknu svog materinjeg jezika“.
Komunistički režim u Bugarskoj i makedonizacija
Na plenarnoj sjednici Centralnog komiteta Komunističke partije u ožujku 1963. Todor Živkov označio je prekretnicu u bugarskoj politici po pitanju makedonskog pitanja. Tvrdnje o postojanju makedonske nacionalnosti proglasio je falsifikatom.
Međutim, komunistički režim u Bugarskoj nastavlja svjedočiti 45 godina genocida nad bugarskim narodom i etničkom skupinom. Na Todora Živkova se gleda kao na nesposobnog vođu koji nikada nije pronašao način ili mehanizam da išta spriječi. To ne treba nikoga čuditi jer je to geopolitika Moskve, gospodara Komunističke partije u Bugarskoj. Osim toga, podaci kojima Državna sigurnost raspolaže o koncentracijskim logorima u Jugoslaviji, a kojima se Bugari “motiviraju” da se odreknu vlastitog identiteta i nazivaju se Makedoncima, pažljivo se skrivaju od javnosti. Nisu spriječeni ni koncentracijski logori, ni teror nad stanovništvom ni ubojstva, ni pojava rasizma i neprijateljstva prema Bugarima. Postoje slučajevi u kojima su Bugarke bile prisiljene na prostituciju kako bi prehranile svoju djecu, dajući naziv “dvije crvene”. Odnosno dva računa za koja su se prodali da spase svoju djecu od bijede Titove Jugoslavije. To i danas spominju kao ponos sjevernomakedonske i srpske diplomate.
Ipak, čini se da se laž i nepravda ne mogu oduprijeti istini, slobodi govora i demokraciji. Tako sanjani makedonski identitet blijedi svake godine i svake nove generacije. Bez autoritarnih mehanizama i pokroviteljstva Moskve, makedonski zagovornici nikada ne bi mogli dokazati svoje povijesno pravo.
Hoćemo li svjedočiti raspadu nekog geopolitičkog projekta, a s njim i sanjarene makedonske nacije?
Recent Comments