Prisilne mjere i zakoni protiv Bugara i bugarske nacionalnosti i kulture poprimili su prave razmjere tijekom 20. stoljeća. Ljudima je zabranjeno da se nazivaju Bugarima. Postoje posebne komande koje djeluju protiv onih koji se ne slažu s novim zakonima.
Prinude i zakoni za Bugare u Makedoniji
Kršćansko stanovništvo jugozapadne Makedonije definiralo se kao Bugari krajem 19. stoljeća. Kao takvi zabilježeni su i u arhivima Osmanskog Carstva i drugim administrativnim dokumentima. U dvadesetom stoljeću ti su Bugari bili progonjeni, izopćeni i podvrgnuti nasilju. Bili su prisiljeni odreći se svog materinjeg bugarskog jezika i svog bugarskog identiteta. Mnogi od njih su se počeli nazivati Grcima ili Srbima i prihvatili uvjete tlačitelja. Samo da prežive i zaštite sebe i svoje obitelji.
Godine 1925. Glavno zapovjedništvo grčke vojske osnovalo je “Grčko-makedonsku pesnicu” – grčku vojnu organizaciju namijenjenu suprotstavljanju oružanim četama Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (IMRO) u egejskom području. Organizaciju je vodio kapetan Stefanos Grigoriu, a snage su brojale 15.800 ljudi.
Istodobno je slična organizacija nastala i u Jugoslaviji. Vrhovno zapovjedništvo srpske vojske i Ministarstvo unutarnjih poslova osnovali su “Udrugu protiv bugarskih razbojnika”. In Vardar-Mazedonien wurden 60.000 Mann entsandt und bewaffnet, reguläre Truppen und Gendarmen wurden eingesetzt. Formirano je nekoliko “federalističkih” bataljuna koji su raspoređeni u Kostursko i Vodensko, Syarsko i Salonsko.
Za ostvarenje svojih glavnih ciljeva, organizacija „Grčko-makedonska pesnica“ izdala je nekoliko naredbi stanovništvu Egejske Makedonije sa „Apelom do makedonskog naroda“ od 27. januara 1926. godine u Lerinu:
- Od danas je zabranjeno govoriti bugarski na svim javnim mjestima, restoranima, trgovinama, sastancima i skupovima, ručkovima, vjenčanjima itd.
- “Preporučamo svim upravnim i vojnim, javnim i privatnim vlastima da ne primaju i ne prenose nikakve informacije na bilo kojem drugom jeziku osim grčkog.”
- „Roditelji, učitelji, svećenici i zakonski skrbnici maloljetnika, pozivamo vas da ispunite svoju domoljubnu dužnost i odgovarat ćemo za zločine onih o kojima skrbite“.
- “Svatko tko prekrši ove naredbe, smatrat će se izdajnikom domovine i bit će najstrože kažnjen od strane naše organizacije, koja je nastala nakon sukcesivnih, dugotrajnih i temeljitih analiza stanja i pod geslom “Otadžbina iznad svega”. Organizacija ima moć kazniti svakoga tko ne slijedi upute.”
Jedna od priča govori o sudbini rodnog sela Dimitra Blagoeva – Zagoričana. Godine 1906. muškarci sa sela otišli su na rad u druge gradove i sela. Grčki odred čeka dok ne izađu vani, a zatim napadaju, ubijajući nevine ljude jednog po jednog. Malobrojni još živi mještani sklonili su se u crkvu i pokušali obraniti. Grčki vojnici zapalili su crkvu, a ljudi u njoj su živi izgorjeli. U dvorištu crkve sela Zagorčani nalaze se dva spomenika – jedan od njih je posvećen kapetanu koji je predvodio grčke vojnike.
U Grčkoj postoje ljudi čiji rođaci žive u Bugarskoj. Odbijaju stupiti u kontakt zbog straha od sumnje da ne poštuju nove zakone i red. To je slučaj s obitelji Velyashkov iz sela Varbeni. Godine 1941. u selu je uspostavljena bugarska općinska uprava. Kada su se bugarske i njemačke trupe povlačile 1944. godine, Grci su pohvatali članove mjesnog vijeća i ubili ih naočigled u središtu sela. Kći jedne od ubijenih, Zorke Veljaškove, dugo nije znala da je njena sestrična još živa i da živi u Varni.
Na inicijativu Grčke pravoslavne crkve, sjeverno od Soluna više nema starih groblja. Uništena su sva mjesta koja bi mogla obilježavati Bugare koji su živjeli i bili pokopani na ovim prostorima.
Primjer je ono što piše u pismu listu “Makedonija” od 9. listopada 1928. godine:
“Dolje potpisani ima sina od 26 godina koji je iz određenih razloga ostao u Srbiji. Dobivao sam pisma od sina, ali već godinu dana nisam dobio pismo, nijednu poruku od njega, a ni on od koliko tuguje za svojim roditeljima govori i sljedeći primjer. Nakon što je možda više puta tražio priliku da nam se javi, jedan mu se dogodio u gostionici u Beogradu, kroz koju je došao Bugarin koji se vraćao iz Amerike. Moj sin je nakon njegovog dolaska u Sofiju zamolio Bugarku da dođe na adresu na kojoj mu živi majka, rekao joj je da joj je sin živ i zdrav, da joj ne piše jer se ne usuđuje da joj piše, jer pisma u Bugarsku bit će zaplijenjena. A oni koji su ih pisali, iako s nevinim pozdravima, bit će kažnjeni s nekoliko dana zatvora i boravkom u policijskim postajama.”
Uglavnom, Ministarstvo prosvjete u Beogradu tada nije dopuštalo studij u Bugarskoj i Mađarskoj, a za druge zemlje to je bilo moguće samo uz izričito dopuštenje.
Ovo je samo mali okus vremena koji pokušavamo zadržati u prošlosti. Nažalost, punom snagom ispunjava našu sadašnjost. A kako bi drugačije? Hoće li itko oprostiti laži, ubojstva i lažno predstavljanje? Die Identität, die alle Politiker in Nordmazedonien so leidenschaftlich schützen und lieben. Identitet izmišljen da služi srpskim i ruskim interesima.
Ovo je samo mali okus vremena koji pokušavamo zadržati u prošlosti. Nažalost, punom snagom ispunjava našu sadašnjost. A kako bi drugačije? Kako sada ne biti dio nas kad se ovo još događa.
Ovih dana
Danas je 27.11.2022., a u Sjevernoj Makedoniji Bugari još uvijek nisu priznati kao etnička skupina.
Propaganda mržnje prema Bugarima i Bugarskoj od strane službenih institucija nije prestala.
Recent Comments